(digitalni) komadić (slobode) koji nedostaje

muzika grupe laibach posvećena digitalnim prometejima

               svet u kojem živimo sve je više fokusiran na strategiju, a cilj strategije je jednostavan i vulgaran: biti primećen i tu primećenost naplatiti. srećom, još uvek postoje sanjari nošeni strašću svojih uverenja. nikola tesla je stvarao na dobrobit nauke i čovečanstva i onda kada za to nije bio plaćen ni cent, jednako predano kao onda kada je imao pozamašan budžet. u oba slučaja smatrao je da je energija nešto što pripada svima i što mora biti besplatno i dostupno. i pronalazač  weba tim berners-lee svoj pronalazak  je bez patenata i autorskih prava dao na slobodno korišćenje. mogla bih još da nabrajam, a u pozadini je pitanje da li je znanje roba koja kao i svaka druga roba treba da potvrdi svoju vrednost na tržištu ili je dobro čovečanstva, na dobrobit svih nas sada i onih posle nas. ako prenesemo priču na knjige u kojima se znanje čuva dilema je da li to znanje treba sasvim otključati ili dozirati njegovu dostupnost i zaključavati. moja sagovornica mirela rončević nema dilemu, nedvosmisleni je pobornik demokratizacije znanja, znanja za sve, bez obzira bili bogati (finansijski) ili siromašni. ljudi žele da čitaju i da to što čitaju čitaju slobodno i da nikome ne plaćaju, a otkriće elektronske knjige, čini se, stvara mogućnost da se to jednom i realizuje. ova žena koja je u bitku krenula hrabro, sanjarski i maštovito (da radost bude veća), naoružana znanjem, dobrim namerama (ne onima kojima je popločan put do pakla) i rešenošću da jednom, kad-tad, uspe, rođena je 1975. godine, živi između new yorka i zagreba, diplomirala je novinarstvo i književnost na new york university, na istom univerzitetu magistrirala komparativnu književnost, pisac je, urednik, ona koja stoji iza projekta free reading zones… mirela smatra da, kao i na izborima, tako će i o ovome jednog dana odlučiti građani, kao što i treba, a ne ni izdavači, ni autori, ni bibliotekari, niti oni koji služe državi i građanima (pa se zato se i zovu državni službenici). nedavno sam na svom drugom blogu pisala o grčkom dirigentu teodoru currentzisu koji je parafrazirajući pesnika koji je rekao da stvara poeziju kako bi stvorio svet u kakvom želi da živi, rekao da ne stvara karijeru, nego stvara taj svet . mirela, želim ti da stvoriš svoj svet, svet u kojem bi i mnogi od nas želeli da žive.

a naslov ovog posta? čitao si shela silversteina?

mirela rončević, fotografija sa portala buro 24/7 .hr

jovanka kozlovački damjanov: u vremenu u kojem se sve, pa i znanje, komercijalizuje vi ste se ozbiljno pozabavili  idejom kako ispoštovati i autore i izdavače, a knjigu (u ovom slučaju elektronsku) učiniti dostupnom i besplatnom za čitaoce. čini se idealnim rešenjem, rezultat je da su svi zadovoljni…  kako je bilo ući u tu priču? koji su najveći problemi sa kojima ste se suočili?

 

mirela rončević : već dugi niz godina bavim se digitalnom (elektronskom) knjigom (točnije od 2000. godine). kao profesionalni urednik i pisac, nikada nisam pretjerano bila zainteresirana za formate. fokus mi je uvijek bio  na samu pisanu riječ  (12 godina sam radila kao književni kritičar za library journal magazin u new yorku i istovremeno uredjivala serije knjiga za razne izdavače). kada sam počela pratiti digitalnu knjigu (kao novinar) nisam ni sama razumjela kompleksnot koju nosi sa sobom. naime, od dana kada se pojavila, nastale su frustracije medju  svima koji se bave knjigom: izdavačima, knjižničarima, itd. i trebalo je dugo vremena da se sve prepreke prevazidju. one se, u stvari, nikada nisu do kraja niti prevazišle, a za to su, prvestveno,  odgovorni izdavači koji nisu biti otvoreni eksperimentiranju od početka. zbog njihovog nepovjerenja prema internetu, knjiga u digitalnom format nikada nije zaživjela na način na koji je mogla do sada. naime, oni i dalje uglavnom očekuju da ljudi plate istu cijenu za digitalnu knjigu kao i za printanu. većinu eknjiga koju želite kupiti na amazonu mozete skinuti nakon što platite otprilike isto kao što bi za tu knjigu platili u papirnatom obliku. zašto? to je zaista neprihvatljivo. kada pogledamo kako funkcioniraju druge industrije i svi drugi kreativni mediji, shvatimo da knjige znatno zaistaju. naime, svi drugi (npr. muzika, novine, magazini) su se “otvorili” na internetu. nama su dostupni digitalno bez da trebamo plaćati za njih. sve je, u stvari, otvoreno osim knjiga. razlog je jednostavan: izdavaštvo se nije dovoljno pozabavilo tom idejom da se knjige mogu otvoriti na način da oni budu plaćeni (mi kada slušamo novi album od adele na youtube ne razmišljamo da je to ipak netko platio, iako je nama dostupno besplatno). već neko vrijeme mi je jasno da se mora rješiti način “sponzorstva”  kako bi se knjige otvorile online. jer jedino kada se izdavačima i autorima plati ono što njima pripada, svi će biti zadovoljni. prije nekoliko godina, u ebook igru ušla je izraelska firma total boox sa ebook modelom koji (ja vjerujem) zauvijek mjenja situaciju. odmah sam taj model prepoznala kao model koji je idealan za free reading zones (zone besplatnog čitanja) jer za razliku od svih drugih koji zahtjevaju od čitatelja da kupe prije nego čitaju, ovaj model stavlja moć u ruke čitatelja: njima se otvore sve knjige odjednom, oni čitaju što i kako žele, tehnologija “prati” čitanje i na kraju se izdavači isplate samo za pročitano. dakle, ako nije pročitano, nema zarade. ako jedan čovjek pročita pola knjige, izdavač se plati pola od prodajne cijene. naravno, ono što se pročita jednom je plaćeno i za to se nikad više neće platiti (i zauvijek ostaje u uredjaju). s obzirom da je sa total boox pristup (access) uvijek instantan (nema čekanja pri downloadiranju) i da tisuće ljudi može istu knjigu čitati istovremeno, a pri tom se poštivaju prava autora i izdavača, to je zaista idealan model za zone u kojima je pristup knjigi potpuno otvoren.

i tako je počeo rad na free reading zones. total boox i dalje funkcionira kao platforma na kojoj se mogu čitati knjige uz nadoplatu, ili kao eboook servis koji se nudi kroz knjižnice u americi, ali se od prošlog ljeta koristi i kao platforma preko koje se čita u free reading zonama. ja vodim taj projekt u suradnji sa total boox (čiji katalog od 100,000 knijga je dostupan svim citateljima u zonama). prica je pocela u americi ali zbog mog duplog života na relaciji new york – zagreb, sada se proširila i u evropi. a prva stanica nam je upravo zagreb, moj drugi dom (iako je zadnjih godina dana postao prvi jer sam sada više tu nego u new yorku).

 

jovanka kozlovački damjanov:  kako izgleda vaša prva zona besplatnog čitanja, gde se nalazi i kako živi danas?

 

mirela rončević: prve zone besplatnog čitanja u americi su bile razne knjižnice (otprilike njih 400), s kojima je total boox imao ugovor. dakle, prve zone nisu bile fizičke već “virtualne”.  bilo koji član knjižnice koja je suradjivala sa tb je mogao čitati tako što bi se ulogirao u aplikaciju putem svoje iskaznice. negdje usput ja sam shvatila da zone ne moraju biti samo knjižnice, niti sponzori trebaju biti samo knjižnice. one mogu biti bilo gdje. i sponzor moze biti bilo koja državna ili privatna ustanova/organizacija/korporacija koja je voljna podržati širenje znanja i pisane riječi. predložila sam tb da krenemo graditi zone ne samo izvan knjižnica, već  i izvan amerike. i tako me je put doveo u zagreb, grad kojeg volim i koji se rado vraćam (iako nisam rodom iz zagreba već s juga  dalmacije). prva zona u evropi je velvet café u dežmanovoj ulici, u zagrebu. odlučili smo se za café jer je hrvatska kultura cafea. a velvet je poseban jer je već  dugo mjesto gdje se okupljaju književnici, gdje se organiziraju književne večeri i promocije knjiga, i gdje se zapravo slavi ljudska kreativnost u svakom obliku, pa tako i pisanom. predložila sam velvetu da udružimo snage i pokrenemo frez i vlasnici su odmah pristali. od 22. 9.  ove godine, svi gosti velveta se mogu ulogirati u virtualnu knjižnicu (putem total boox aplikacije) i uživati i besplatnom i neprekinutom čitanju. u kolekciji koja raste svaki tjedan je trenutno oko 100.000 knjiga na nekoliko jezika, uključujući i hrvatski (hrvatsku kolekciju gradimo zadnjih par mjeseci). najviše je knjiga na engleskom (jer je sve počelo u americi) ali sve više je knjiga na njemačkom, francuskom, talijanskom, portugalskom, španjolskom, itd.  što se tiče samih kategorija knjiga, tu je izbor zaista velik: zastupljene su sve vrste romana kao i putokazi, duhovnost, akademske knjige, stručna literatura, slikovnice, romani za srednjoškolce, monografije, umjetnost, itd. itd.

 

jovanka kozlovački damjanov:   kakve su šanse  da frez koji se, za sada, realizuje u usa i u zagrebu postane globolni projekat i stanovnici širom sveta uživaju u čitanju u mnogobrojnim zonama besplatnog čitanja?

 

mirela rončević: tome se zapravo i nadamo, ali za to treba dosta vremena i resursa. sigurno se neće desiti preko noći. trebalo je 8 mjeseci da se otvori prva zona u hrvatskoj. ali nekakva vizija cijelog projekta je da oživi posvuda, zato i gradimo kolekciju koja sadrži knjige iz cijelog svijeta. naime, da bi frez bio uspješan u odredjenoj državi, moramo prvo izgraditi kolekciju knjiga na maternjem jeziku, a to nije lak proces.  potrebno je educirati izdavače i nagovoriti ih da pristanu na ovaj revolucionaran model. iako dosta njih razumije beneficije, mnogo njih su konzervativni i nisu još spremni na to da su plaćeni samo za pročitano. ali, malo po malo, njihovi horizonti se šire i sve su više otvoreni suradnji. u hrvatskoj smo imali tu sreću da je nekoliko izdavača odmah pristalo suradjivati. drugi problem su sami formati knjiga. posto je tb tehnologija ispred drugih, mozemo primiti knjige u najsuvremenijem formatu: dakle epub. jako veliki broj izdavača još uvijek ili nije digitaliziralo svoje kataloge ili su im naslovi  digitalizirani samo u pdf, što je zastarjeli format. postoje tu i prepreke sa metadata. u hrvatskoj izdavači nisu imali potrebne filove (onix) kako bi knjige mogli uploadati u sistem. ništa od ovog nije nerješivo, ali zahtjeva dosta truda i vremena. što se tiče frez-a kao globalnog projekta, gdje god ima zainteresiranih sponzora, mi smo voljni otvoriti razgovore za otvaranje zona. dakle, sve se svodi na to da netko treba biti voljan podržati samo čitanje. a to mogu ali ne moraju biti knjižnice. to mogu biti banke, supermarketi, medijske kuće, osiguravajuća društva, bolnice, gradovi, državni organi, itd. itd.

Zagreb, 200716
Park Zrinjevac.
Mirela Roncevic, pokretacica projekta FREZ u Hrvatskoj, odnosno Free reading zones. Taj se projekt zalaze za promidzbu pismenosti.
Foto: Matea Petrovic / CROPIX

mirela rončević photo by matea petrović

jovanka kozlovački damjanov: ako biste nekoga novog hteli da pridobijete, ohrabrite za otvaranje zone besplatnog čitanja na novoj lokaciji, pretpostavljam da bi njega najviše interesovalo kako da dođe do aplikacije i kako privoleti sponzore koji plaćaju autorska prava. šta biste tom nekom odgovorili?

mirela rončević: aplikacija (i knjige u njoj) su uvijek spremne. ovisno o tome koliko je velik projekt, aplikacija se mjenja ako je potrebno promjeniti izgled i samo ime (ali “kostur” odnosno “blueprint” ostaje isti). da bismo otvoritli zone u nekoj državi, potrebno je naći sponzore, izgraditi kolekciju na maternjem jeziku (tj. dodati knjige na lokalnom jeziku u postojeću kolekciju), osigurati medijsku pozornost (pr je jako bitan), i pokrenuti proces na način da se što više ljudi educira o samoj aplikaciji kako bi je sto više ljudi koristilo. kada otvorimo cijeli grad, na primjer (to još nismo ali nam je u cilju), onda ljudi mogu čitati unutar zona tog grada (koje se odrede putem gps kordinata po dogovoru sa gradom). u tom slucaju nije potrebno imati lozinku ili access code. aplikacija prepoznaje da ste u “zoni” i pušta vas “unutra”. pri ulasku u aplikaciju pozdravlja vas sponzor koji je omogućio vaše besplatno čitanje (to je kratki screen od par sekundi na kojem je samo pozdrav, to nije video niti velika reklama), i jednom kada udjete u aplikaciju vašem čitanju nema kraja niti prekida. za razliku od youtubea gdje je slušanje i gledanje prekinuto (na često vrlo agresivan način) reklamama, kako lokalnim tako internacionalim, čitanje u frezu nema prekida. to je zaista virtulna knjižnica u pravom smislu riječi, a ne mjesto gdje se čitatelji bombardiraju reklamama. kada postanete sponzor frez-a vi, u stvari, podržavate projekt sa vrlo malo reklamiranja na jedan izuzetno civiliziran, elegantan, i dostojanstven način. tu nema mjesta za agresivno eksponiranje proizvoda. sve što ćete dobiti je tih par sekundi pri ulasku u aplikaciju. a to je više nego dovoljno da čitatelj dozna tko mu omogućuje besplatno čitanje. sponzor zapravo pokazuje svoje ljudsko lice na do sada nevidjen način. on podržava kulturu i obrazovanje koje se odvaja od institucija i koje stavlja pojednica na prvo mjesto.

 

jovanka kozlovački damjanov: postoje li autori koji su za ovaj projekat spremni besplatno da ustupe svoja dela, tj. da li postoje autori koji shvataju da više dobijaju ako njihovo delo dođe do većeg broja ljuda, koji dobit ne mere samo komercijalnim uspehom? i da li postoje autori koji smatraju da je znanje civilizacijska tekovina, opšte dobro, a ne nešto što je roba?

mirela rončević: postoje, ja sam jedan od njih. ja sve što pišem već godinama objavljujem besplatno (osim što vodim frez, takodjer sam voditeljica portala no shelf required, koji se zalaže za promidžbu pismenosti putem digitalnih medija i koji se zalaže za besplatan pristup knjigama) i sve što ja i kolege objavljujemo na portal svaki tjedan je 100% besplatno. ja sam već odavno osvjestila da se znanje  treba odvojiti od institucija i da treba ići tamo gdje su ljudi (a ne očekivati od ljudi da “idu” njemu). već odavno sam osvjestila da prava demokratizacija znanja nastaje tek sa digitalnom revolucijom (gutenberg nam to nije dao, iako nam je dao puno, ali dok god su knjige samo printane, one nikada neće biti dostupne svakom čovjeku). mi već danas imamo tehnologiju koja može otvoriti svo znanje svijeta svima. već sada. ali preveliki su interesi izdavača i bogatih knjižnica (koje funckioniraju kao korporacije) da bi se to desilo. ali ja sam uvjerena da je to budućnost – jedna otvorena virtualna knjižnica u koju se neprestanu uljeva svo znanje ovog svijeta i vama je na dohvat ruke bez obzira gdje se nalazili. još nešto: ja sam uvjerena da naša kreativnost (ono što kreiramo) ne pripada samo nama samima. ona je da se djeli s drugima. evolvirano društvo je upravo ono u kojem se iskustva i kreativnost razmjenjuju. ima nešto primitivno u tom našem insistiranju na “autorskim pravima”. mislim da će i ona jednog dana biti dio proslošti. inače, nikada nisam voljela riječ autor (nije li to korjen od riječi autoritet?). što je zapravo autor? zar to nije samo pisac kojeg je pr mašina i izdavači koji stoje iza nje (a nekada i knjižnicari) pretvorila u “celebrity”? zar nije author ego, a pisac “self”? stotinama godina izdavači biraju autore koji će se “gurati” i knjige koje će se čitati. onda knjižnice pripomažu tom nepravednom procesu tako da kupuju knjige koje su unaprijed izabrane za čitanje. i tako izdavaštvo funkcionira stotine godina. i kroz sve te godine, zamislite samo koliko je dobrih knjiga izumrlo zato što nisu bile izabrane? a zamislite sada da u virutalnoj knjižnici (poput ove u free reading zonama), odjednom svi pisci svijeta imaju jednaku šansu. sve knjige zapravo imaju jednaku šansu doći do čitatelja. nema više odabranih. u virtulanoj knjižnici nema diskriminacije. to je, po meni, potpuna demokratizacija pisane riječi. i to je ono za što se ja osobno zalažem.

ja sam uvjerena da je to budućnost – jedna otvorena virtualna knjižnica u koju se neprestanu uljeva svo znanje ovog svijeta i vama je na dohvat ruke bez obzira gdje se nalazili. ja sam uvjerena da naša kreativnost (ono što kreiramo) ne pripada samo nama samima. ona je da se djeli s drugima. evolvirano društvo je upravo ono u kojem se iskustva i kreativnost razmjenjuju. ima nešto primitivno u tom našem insistiranju na “autorskim pravima”. mislim da će i ona jednog dana biti dio proslošti.

 

jovanka kozlovački damjanov: neretko kada se govori o elektronskoj i papirnoj knjizi provejava strah da će elektronska knjiga da potisne i ugrozi papirnu. koji su, po vama, najveći  pozitivni efekti elektronske knjige?

mirela rončević: po meni, apsolutno nema konkurencije izmedju dva formata. oni koji na tome inzistiraju vrlo često nisu informirani. jedan format ima odredjene prednosti, a drugi neke sasvim druge. ja nikada neću prestati kupovati papirnu knjigu, kao i tisuće drugih ljudi, ali sam osvjestila da su prednosti digitalne knjige toliko velike da ih niti jedno napredno društvo ne smije zanemariti. po meni, knjižnice su tu trebale odigrati puno veću ulogu do sada. iskreno,  razočarana sam u njih jer još nisu pokazale pravi interes za nju. čak i u najrazvijenijim društvima. još uvijek one “čekaju” da to pokrene netko iz vana. i možda, u stvari, tako treba i biti. zato se revolucija knjige i dešava izvan same industrije, jer oni u njoj nisu pokazali dovoljan interes da iskoriste potencijal digitalne knjige. a njen potencijal je ogroman. jedino ona može pomoći da se izgradi svijet u kojem je pristup znanju pravo, a ne privilegija. jedino ona. paprina knjiga će uvijek imati elitne karakteristike. digitalna pripada svakom čovjeku. pogledajte samo koliko sadržaja konzumiramo svaki dan na facebooku. sve je to vrsta informacija. i dosta njih su jako kvalitetne i vrlo korisne. ta rijeka otvorenih, slobodnih riječi teče vec godinama na internetu. i knjige ce joj se pridružiti. ne može se to zaustaviti više. i po meni je to sve pozitivno. zapravo ja mislim da su ljudi pretjerano emotivni prema papiru i često neće da priznaju da je to ipak sve navika. sada kada već godinama čitam eknjige vidim koliko sam se navikla na mali ekran. sada mi čak nekada postane naporno držati u ruci tešku knijgu. da je gutenberg prvo izmislio ekran pa onda papir, ljudi bi se odupirali papiru. ljudi zapravo ne vole promjene. ako sam išta naučila otkad sam počela voditi ovaj projekt, onda je to koliko se ljudi odupiru promjenama, čak i onda kada su jako dobre za njih i cijelo društvo. o ekoloskim beneficijama eknjige i da ne govorim. kada ćemo mi osvjestiti koliko zapravo stabala posječemo da isprintamo katalog samo jednog izdavača? samo jednog! a danas se na svijetu izda blizu milijun novih naslova? tko će printati sve te knijge? odakle sve te šume? i jos nešto: tko će birati što “sacuvati” za buduće generacije kao što smo morali birati stoljećima. danas više ne moramo birati. danas sve možemo sačuvati u digitalnom formatu. i taj format je sve bolji i bolji, i sve je ljepše i lakše čitati na ekranu. ja zaista vjerujem da je to budućnost kojoj se trebamo svi radovati.

 

jovanka kozlovački damjanov: kako  stručna javnost gleda na ovaj projekat? imate li „saučesnike“? imate li protivnike?  koga je bilo najteže, a koga najdraže pridobiti za partnerstvo?

 

mirela rončević: ptica koja leti iznad razine tradicije uvijek mora imati čvrsta krila. protivnici su uglavnom neinformirati i oni kojima je “default setting” da odbijaju nešto novo. na sreću, njih  je vrlo malo. jako puno ljudi u hrvatskoj je podržalo ovaj projekt od početka. puno smo dobili pohvala i jako je veliki interes da se on nastavi diljem zemlje. nisam očekivala ovoliku podršku. zaista sam dirnuta. najteže je, u stvari, sa knjižničiraima. oni se nekad “bune”, ali to je razumljivo. osjećaju se da na neki način ovo ugrožava njihovu egzistenciju. na prezentacijama im često ukazujem na to da imaju dva izbora: ili ignorirati budućnost knjige ili se transformirati. sve ostale industrije su se transformirale dolaskom interneta. morat će i industrija knjiga, a to uključuje knjižničare. ako oni žele, oni mogu biti glavni agenti slobodnog čitanja. ali prvo moraju osvjestiti da kada je knjiga zaista “slobodna”, onda ona više ne pripada instituciji.

 

jovanka kozlovački damjanov: u januaru 2013. aaron swartz, veliki borac za demokratizaciju znanja, izvršio je samoubistvo nakon što je shvatio da je izgubio bitku sa us vlastima, tj. sa onima za koje je znanje na prvom mestu roba. tužilaštvo ga je optužilo za krađu podataka iz online arhiva i to za akademske članke mahom, ali i informacije koje su u javnom domenu i za koje se autorska prava ni ne predviđaju,  u vlasništvu mit-a i jstor-a, čime ih je učinio dostupnim javnosti. hteo je ono što  i tesla sa bežičnim prenosom energijom, da učini znanje dostupno svima. radio je na projektu open library kojim bi podatke o svim knjigama ikada objavljenim učinio dostupnim svima, želeo je da pohrani celokupnu kulturnu i naučnu baštinu na jedno mesto. šta mislite da li je to za šta se borio swartz utopija ili će jednom, na nekom nivou ljudske svesti, biti ostvarivo?

 

mirela rončević:  apsolutno sam uvjerena da to nije utopija, nego budućnost. mi smo u nju već duboko zagazili. sve više znanja je dostupno na internetu i to se neće zaustaviti. argument da su nam i dalje potrebni “resursi” u knjižnicama za autentični research neće postojati vječno. dok god postoje korporacije i državne ustanove koje štite interese odredjenih grupa (i njihovih profita) taj argument će se gurati u javnost. ali realnost pokazuje da informacija iz dana u dan pronalazi put do čitatelja bez da se on mora ulogirati kao poseban “član” ustanove. sve o čemu ja pišem godinama i zašto se zalažem je zato što duboko vjerujem da svo znanje ovog svijeta pripada svim ljudima. kulturne baštine se trebaju mješati i biti dostupne bilo gdje na svijetu. to nije upitno. upitno je samo kako izgraditi mostove od ovog društva u kojem (po meni pretjerano) insistiramo na autorskim pravima do društva u kojem se napisano jednostavno dijeli. kada kažem trebamo se svi transformirati, mislim i na profesionalne pisce (grupe kojoj sama pripadam). kao i pjevači, mi necemo vječno zaradjivati na prodaji knjiga. to ne znači da ćemo propasti. to znači da će se stvoriti novi uvjeti u kojima ćemo zaradjivati na drugi način (npr.  lekcije, predavanja, turneje, itd).

 

jovanka kozlovački damjanov:  kada ste počeli da sanjate ovaj san? kako se u idelanim uslovima taj vaš san sasvim ostvaruje?

 

mirela rončević: iskreno, nisam sigurna da sam ga ja počela sanjati, nego da se on počeo realizirati kroz mene. s obzirom da je ovo postao najizazovniji projekt u koji sam se ikad upustila (u kojem je jako puno odbijanja i razočarenja), bilo je situacija kada sam htjela stati. majka sam dvoje male djece koji još uvijek trebaju svu moju pažnju i vrlo brzo sam shvatila da me je on na neki način “uzeo”.  zato često kažem da je san izabrao mene, a ne ja njega, jer čak i onda kada je najteže i kada mislim da trebam stati, nešto me uvijek gura naprijed. jednostavno je ta vizija budućnosti jako bistro u mojoj glavi. taj svijet u kojem znanje teče u svim pravcima. i u tom svijetu ljudi su pisci (ako to žele biti) a ne autori, knjige su slobodne (i, u stvari, više se niti ne zovu knjige jer su se transformirale u “organe” koje ne moraju više imati korice i zbog tog više nemaju početak i kraj, neke se pišu bez prestanka…), knjižnicari su potpuno transformirani i okrenuti digitalizaciji a ne slaganju papirnih knjiga na policama (takve postaju muzeji), svi materijali za škole su dostupni svim studentima bez obzira gdje živjeli, i izmedju knjige i čitatelja stoji samo jedan “click”. to se neće desiti preko noći. i neće se desiti odjednom. frez projekt je zapravo jedan od načina da pomogne društvu da osvjesti da je to put kojim koračamo. ja često znam reći da ako je moja uloga u tom procesu probiti led, kako bi sutra došla jos bolja tehnologija koja će omogoćuti slobodno čitanje (bolja nego ona koju koristimo u zonama), meni je čast i privilegija odigrati tu ulogu.

na kraju da dodam da nas čekaju velike vjesti iz hrvatske u 12. mjesecu. ne mogu više detalja podjeliti prije samih vjesti, ali mogu reći da će pred blagdane hrvatska imati puno više zona, i ne samo u zagrebu, i ne samo u velikim gradovima. 😉

http://mirelaroncevic.com/

http://www.noshelfrequired.com/

http://www.noshelfrequired.com/publishers-librarians-authors-please-support-the-free-reading-zones-initiative-it-supports-you/

http://www.buro247.hr/kultura/ekspert/velika-pobjeda-knjige-nad-sistemom12.html

 

Oglasi

a real conversation…

ako mene neko pita trenutno u svetu dve biblioteke imaju ubedljivo najbolje programe. programe uživo! i obe za te programe prodaju ulaznice. i u obe ćeš već deset dana unapred, najčešće, videti da su ulaznice “sold out”. naravno, razlog je samo jedan: kvalitet. (stvar koja je često nepoznanica, što zbog ovog, što zbog onog… razloga.)

prva biblioteka je new york public library i program “live from the nypl” . u petak, 28. oktobra, od 19 do 21, ako se zatekneš u nyc, uživaćeš u konverzaciji između marine abramović i debbie harry. (ovo nije prvi put da se njih dve pojavljuju zajedno.)

ako odeš na straniculive from the nypl” videćeš da su gotovo svakodnevno odlični programi. gostuju prestižna i atraktivna imena iz sveta umetnosti, popularne kulture, nauke, politike… nedavno su gostovale margaret atwood i fiona shaw, u junu je bila laurie anderson, u aprilu je publika uživala u konverzaciji između noama chomskog i yanisa varoufakisa. etc. etc.  već sam u jednom od ranijih postova pomenula da je glavni krivac za ove programe paul holdengräber. jedan od njegovih tvitova bio je ovaj:

druga biblioteka čiji su programi jednako zanimljivi je nacionalna biblioteka danske, u kopenhagenu, poznata kao the black diamond. i paul holdengräber je u ovom veličanstvenom arhitektonskom zdanju nastupao,  razgovarao je sa žižekom pre dve godine.

a 2. novembra, ako si u kopenhagenu, u 20:00 (i ako si na vreme kupio ulaznicu, jer su već odavno sve rasprodate) na international authors’ stage u the black diamond biblioteci popeće se haruki murakami.

utešna stvar je što obe biblioteke imaju svoje you tube kanale koji se ažuriraju redovno. tako da…

https://www.youtube.com/user/kongeligebibliotek

https://www.youtube.com/user/NewYorkPublicLibrary

the black diamond

 

biblioteka s pogledom

toliko toga žudim da vidim u kini. ali, kako ću naći toliko vremena? samo za ovu biblioteku trebaće mi barem 7 dana. minimalno. da se na miru i bez žurbe krećem ka njoj. bosa. po zlatnom pesku. da pratim kretanje svetlosti po svim njenim delovima. po svim ćoškovima. da sedim u fotelji, tik uz staklo i gledam u more. satima. da se osamim unutar nje i meditiram u sobi za meditaciju. za osamu u osami.

mogla bih da odbegnem u ovu biblioteku kao kafka tamura u onu svoju kod murakamija.

za prepuštanje moru, suncu i knjigama ovu biblioteku je veličanstveno odsanjao i pretvorio u javu arhitekta gong dong iz pekinškog arhitektonskog studija vector. rođen je 1975. a školovao se u pekingu, čikagu i minhenu. radio u njujorku. osnivač vector studija. sanjar. i graditelj.

seashore library… hram knjige i tišine. oaza minimalizma. najusamljenija i najmagičnija biblioteka na svetu. tamo na istočnoj obali kine, grad nandaihe, na tri sata vožnje od pekinga… a na 30 metara može joj se prići samo pešice. posvetila se moru, okrenuta je prema njemu svim svojim čulima. sa njime je uspostavila nežnu i duboku konekciju. dišu u istom ritmu. a posetioci… ako ne osećaju njenu vibraciju ne mogu joj prići ni nakon tih 30 metara.

betonska zgrada boje peska na plaži. nameštaj od drveta i metala. fotelje presvučene kožom. poređane tako da niko nikome ne blokira pogled. pogled prema moru.

pa, šum mora i vetra! i ptice! i svetlost!

sve to i knjige. definicija spokoja.

 

gong dong also sees it as a timely response to the digital era. put a digital device in a child’s hand and he’d happily stay inside, isolated, all day. by providing such a special reading experience, the library becomes a precious bridge reconnecting human beings with the natural world, gong dong says. (south china morning post)

photos: su shengliang

preporučena literatura za sedenje u ovoj biblioteci… john cage, master tišine.

read everywhere

na ovim prostorima ljudi su neretko taako zabrinuti oko budućnosti knjige. ove papirne, gutenbergove knjige. brinu da li će preživeti mlađu e-knjigu. zabrinuti su iz ko zna kojih razloga: nostalgučni po vokaciji, vole da osete knjigu u rukama, preferiraju tradicionalni način čitanja, imaju strah od nepoznatog… pošto nemamo ni dovoljno novca da kupujemo uređaje za čitanje elektronskih knjiga, a niti ih ima nešto na našem tzv. tržištu, kao što nema ni e-izdanja preterano, ta briga može da se relaksira i da sve zabrinute preplavi spokojstvo. ono što mene zanima je zašto kada već toliko brinu za knjigu i toliko je vole, zašto joj ne odaju neku veću pažnju, zašto je ne tetoše, kada za to, realno i ne treba puno novca, samo minimalna količina dobre volje da se nešto preduzme i mašte… sajam knjiga u bg jednom godišnje nije dovoljan, a i on sve više liči na vašar. kada ste, na primer, kod nas videli kampanju kao što je ova ny public library the library inside out: read everywhere?

http://www.myfoxny.com/clip/10441883/outdoor-library-reading-room

bkr02-read-everywhere

dok su letos renovirali centralnu čitaonicu pokrenuli su kampanjuizneli su knjige, stolove, stolice, sve sa lampama i wi/fi i dočekali svoje korisnike na ulici. bila je to fešta knjige  i čitanja od 5. do 15. avgusta. usput su zaljubljenike u knjigu pozvali da naprave selfie fotografije na svojim omiljenim mestima za čitanje, postave ih na twitter, instagram, pinterist ili tumblr biblioteke i označe hashtagom #ireadeverywhere.

outdoor reading room

pisac neil gaiman je takođe postavio svoj selfie. on čita svuda, ali posebno voli da čita u vozovima. btw, neil će biti 31. oktobra gost kod paula holdengrabera u programu live from the new york public library. sve ulaznice su već prodate. jedva čekam da vidim snimak na youtube kanalu nypl!

katedrale kulture

“kada bi zgrade mogle da govore šta bi rekle o nama?” prolog je pitanje omnibusa “katedrale kulture” koji je osmislio wim wenders. svi filmovi su u 3D,  a potpisuju ih:

wim wenders (germany) – berlin philharmonic in berlin, germany

michael glawogger (austria) – national library in st. petersburg, russia

michael madsen (denmark) – halden prison in halden, norway

robert redford (usa) – the salk institute in la jolla, california

margreth olin (norway) – opera house in oslo, norway

karim ainouz (germany / brazil) – centre pompidou, paris, france.

Резултат слика

kako je ovo blog o bibliotekama skrećem pažnju na film nedavno preminulog michaela glawoggera (1959-2014) o velelepnom zdanju nacionalne biblioteke rusije u st. petersburgu (osnovanoj 1795., sa fondom od 34 miliona knjiga), predstavljenoj kao kraljevstvo misli koje kao da još nije zakoračilo u 21. vek, pokazuje prašnjave knjige pod lošim neonskim osvetljenjem, staromodno odevene bibliotekarke, kartonske kataloške listiće kao da računari, tableti i kindle još nisu izmišljeni, film pun citata velikih ruskih pisaca od gogolja do brodskog, prepun pogleda na ogromno kulturno blago smešteno na bibliotečkim policama, vešto izbegavajući zamku nostalgije, stalno se vraćajući na pitanje sa početka, kakvo je pamćenje zidova ove zgrade, šta bi to velelepno, a anahrono zdanje pričalo o svima koji su prošli i koji prolaze kroz njega…

zen library

počelo je od grana, pruća… veliko nastaje iz malog, zar ne?

arhitekta je prometio da u ovom selu oko svake kuće postoje naramci ovakvog pruća. pruće greje kada dođe zima. greje tela i kuće. a duše? li xiadong smatra da je to sklad prirode i onoga lepog što je ljudski um u stanju da stvori. kao npr. knjige. kao npr. arhitektura…

ja bih u ovu biblioteku dovela paula holdengrabera iz nypl da priča u svom kognitivnom teatru sa matthieu ricardom, yohji yamamotom, terrence malickom i ryuichi sakamotom. razgovor bi snimao tran anh hung

biblioteka je u kini, u selu dva sata udaljenom od pekinga… 5 minuta od centra sela jiaojiehe, huairou district. podno planine. kao ono što znači prezime yamamoto… liyuan library. studio arhitekte li xiadonga.” započeta i izgrađena 2011. godine. naručili: luke him sau charitable trust, pan xi.

tu se ide knjizi, tišini i prirodi na poklonjenje… po svetlost… po sebe, ako je “sebe” još tu…

i zen.

https://i1.wp.com/www.e-architect.co.uk/images/jpgs/beijing/liyuan_library_t200712_4.jpg

https://lsn-staging.s3.nbcdn.io/201111%2F4729%2Fimage%2FIMG_1683.JPG?width=926&quality=80&crop%5Bx%5D=0&crop%5By%5D=1034&crop%5Bwidth%5D=1836&crop%5Bheight%5D=1224&method=ratio

https://i0.wp.com/31.media.tumblr.com/98b72d75ed220c19389d60a657fad1b4/tumblr_mv2xxqxyBx1qcd1o6o1_400.jpg

https://i0.wp.com/www.homedesignfind.com/wp-content/uploads/2013/03/liyuan-library7.jpg

https://i0.wp.com/english.people.com.cn/mediafile/201207/13/F201207130914332372996488.jpg

https://i0.wp.com/www.chinadaily.com.cn/life/images/attachement/jpg/site1/20130724/00221910da6c1359e0201d.jpg

https://i2.wp.com/static.dezeen.com/uploads/2011/10/dezeen_Liyuan-Library-by-Li-Xiaodong-2.jpg

https://i1.wp.com/ad009cdnb.archdaily.net/wp-content/uploads/2012/07/500b284f28ba0d25b90000fb_liyuan-library-li-xiaodong-atelier_dsc_2267-528x351.jpg

https://i2.wp.com/www.chinadaily.com.cn/life/images/attachement/jpg/site1/20130724/00221910da6c1359e02e1f.jpg

https://c2.staticflickr.com/6/5311/7113455387_41cdf4f39a_z.jpg

https://i2.wp.com/static.dezeen.com/uploads/2011/10/dezeen_Liyuan-Library-by-Li-Xiaodong-3.jpg

oni koji su ovo zamislili: atelier li xiadong.

 

9.30 am-4 pm,  may to october

jiaojiehe village, huairou district,beijing

the library is free to the public

 li xiaodong graduated from the school of architecture at tsinghua university, beijing, in 1984, and did his phd at the school of architecture, delft university of technology, between 1989 and 1993. he is a practising netherlands. his recent deign for the bridge school in fujian province was the winner of the 2009 ar emerging
architecture award and the 2010 aga khan award for architecture. he was also awarded an honorary fellowship by the american institute of architects (aia) in 2012, and his yuhu elementary school won a UESCO jury award for innovation, amongst others. he teaches architecture, and has won international awards
including the RIBA tutor’s prize (2000) and SARA tutor’s prize (2001) for his inspirational teaching at the department of architecture, national university of singapore. he is currently the chair professor of the architecture programme at the school of architecture, tsinghua university. his published work covers a wide
range of interests, from cultural studies to the history and theory of architecture, and urban studies. 

 

 

 

paul holdengraber

paul holdengraber (15. mart 1960.)

njemu u čast moj blog se zove “cognitive theatre“. tako je ovaj poeta bibliotekarstva nazvao svoje razgovore u nypl sa ličnostima iz javnog života širom sveta. doveden je u njujoršku javnu biblioteku da joj udahne svež kiseonik. zahtevao je “samo” odrešene ruke. namera mu je bila da biblioteku učini neodoljivim mestom. na njegove programe sve više hrle mladi. i traži se karta više! uneo je život i humor u biblioteku. i podigao nivo programa konverzacije visoko, visoko iznad od tada postavljene lestvice u bilo kojoj instituciji kulture našeg doba. on smatra da su javni programi biblioteka lep način da poželiš dobrodošlicu ljudima  koji dolaze u kuću knjige. govoreći o blogovima i društvenim mrežama na internetu rekao je da informacija koju oni nude jesu život u haiku formi. pečat vremena. kao što digresiju smatra sunčevim zrakom naracije…

“maybe a librarian needs to be a lifebrerian. we need humor in the library. people are bleak cause of the economic situation. we need humor. create havoc in the library. the books on the shelf are there-what should we do about it—what is our role—take those books off the shelf and make people desire them deeply. libraries are places of desire. we deeply believe in communicating and transmitting this experience that we probably had as children with a book…how can we imagine a world without books, would i rather have my library or kindles lying around everywhere.” (paul holdengraber)

tyler malone u svom intervjuu za full stop  ga je nazvao robinom hudom kulture.

njegovi gosti bili su od patti smith do mike tysona… i nikada ne spušta lestvicu!

cornel west, jay-z and paul

photos by gerald D’amato

paul holdengraber with werner herzog

sa zadie smith

mike tyson

 

 

 

 

house of flying books

jorge luis borges je raj zamišljao kao neku vrstu biblioteke… hm, da li je to savršeni raj, sudeći po njegovom zemaljskom iskustvu sa institucionalizovanim bibliotekama? može li, uopšte raj da bude nesavršen? ili je to raj-biblioteka koja nije vlasništvo nikakvih institucija, država, ljudi… vavilonska biblioteka na nebu…kao što znaš i genijalni pisac je morao negde da zarađuje za život. biti samo genijalan ovde dole na zemlji, so far from paradise, nije dovoljno…

u stvari pitanje je,  (retoričko, dakako)  može li kreativno biće da bude srećno u bilo kakvim institucionalnim lancima?

denver public  library

“u biblioteci sam ostao oko devet godina. bilo je to devet godina neprekidnog nezadovoljstva.moje kolege sa posla zanimale su se samo za konjske trke, fudbalske utakmice i skaredne priče.— ironijom sudbine, u to vreme sam važio za dosta poznatog pisca – svuda, izuzev u biblioteci. sećam se kako je jednom prilikom neki kolega otkrio u enciklopediji ime izvesnog horhea luisa borhesa – što ga je navelo da se začudi tolikoj koincidenciji što nam se poklapaju imena i datumi rođenja. tu i tamo kao gradski službenici dobili bismo poklon u vidu paketića matea da ga ponesemo kući. ponekad, dok bih uveče hodao desetak blokova do tramvaja, oči bi mi se ispunile suzama. ti sitni pokloni pretpostavljenih uvek bi samo još više isticali moj ropski i nezavidan položaj.” (“život h.l. borhesa, džeordže vudal, gradac, 2004.)

 

2012. (od oktobra do decembra) francuski umetnik christian boltanski je u toj borhesovoj biblioteci, u buenos airesu (u kojoj je na kraju postao i upravnik),a  sada je muzički nacionalni centar,  velikom borhesu u čast,  postavio čudesnu instalaciju flying books. 500 knjiga sa plafona leluja kao da će reči iz njih da se spuste na nas, otvaraju se, šuškaju, posmatraju i pozivaju da podignemo pogled… možda na nebesku vavilonsku… u 8 uveče bi se zatvarala vrata nekadašnje biblioteke, šta li su tada radile lebdeće knjige? šta li je tada radio borges?

i uvek me je zanimalo šta mi srbi imamo protiv kreativnih intervencija u javnim prostorima…

Flying Books (Foto: Cortesia Universidad Nacional de Tres de Febrero / Muntref)

flying books

 

digitalni prometeji / znanje je moć

wikipedia kaže:

singularnost ili singularitet je centralni deo crne rupe u kojoj se svi atomi i sve čestice, koje se nađu u njoj, raščlanjuju i dele, isčezavaju, ili prelaze u neki drugi vid energije. još uvek se ne može dati postojano objašnjenje koje bi nam moglo reći šta se tačno od ova dva dešava, ali pretpostavlja se da je nešto od ove dve mogućnosti. ipak, uništenje energije nije moguće po anštajnu i to bi osporilo trenutne teorije o prostor/vremenu. ono što se tačno zna je da u singlarnosti ne postoji nijedna dimenzija: niti visina, niti širina, niti dužina niti vreme. da li se stiče neka nova se takođe ne zna.

romeo castellucci u svojoj predstavi “il velo nero del pastore/the four seasons restaurant ” obrušuje se na nas zvucima sa oboda crne rupe.

hoće li nas blagodeti neoliberalnog only money kapitalizma uvući u crnu rupu? da li je bolje ili gore po nas što ne vidimo, ne čujemo da smo na njenoj ivici… mada je blesavo da ne vidimo. da ne čujemo. kada je tu ispred nas. kada je njena buka tako zaglušujuća…

on, pogledaj ga dole, mlad, lepi tužni andjeo, čuo je, video je. znao je. aaron swartz . da li je znanje opšte dobro, civilizacijska tekovina, dar čoveka čoveku, čovečanstvu ili tapija moćnih nije imao dilemu.

tvorac interneta tim bernars – lee (koji svoj patent nije naplatio) je rekao: aaron dead. world wanderers, we have lost a wise elder. hackers for right, we are one down. parents all, we have lost a child. let us weep.

za njegovu smrt porodica, a i dobar deo stručne javnosti optužili su vladu usa. tužilaštvo ga je optužilo za krađu podataka iz online arhiva (akademske članke mahom, ali i informacije koje su u javnom domenu za šta se autorska prava ni ne predviđaju) u vlasništvu mit-a i jstor-a čime ih je učinio dostupnim javnosti. za ovaj prekršaj čekala ga je kazna od nekoliko miliona dolara i više decenija zatvora. sam aaron je potrošio ogromne količine novca (bio je jedan od najpoznatijih programera, autor mnogih popularnih programa poput rss protokola, servisa redita…) na kupovine baza podataka koje je potom činio svima dostupnim. hteo je ono što  i nikola tesla sa bežičnim prenosom energijom, da učini znanje dostupno svima. radio je na projektu open library kojim bi podatke o svim knjigama ikada objavljenim učinio dostupnim svima, želeo je da pohrani celokupnu kulturnu i naučnu baštinu na jedno mesto. nakon objave njegove smrti mnogi naučnici stavili su na web svoje do tada zaštićene akademske radove. aaron je govorio: „informacija je moć. kao i uvek kad je moć u pitanju, postoje ljudi koji informacije žele zadržati za sebe. moćne privatne korporacije žele digitalizovati i zaključati celo svetsko kulturno i naučno nasleđe, čuvano vekovima u knjigama i časopisima… učiniti dostupnim naučne članke onima na elitnim univerzitetima prvog sveta, ali ne i deci na globalnom jugu? to je sramotno i neprihvatljivo… vi koji imate pristup tim resursima – studenti, bibliotekari, naučnici – vama je data privilegija. možete se hraniti na ovom banketu znanja, dok je ostatak sveta zaključan. ali ne morate – zaista, moralno ne možete – zadržati ovu povlasticu za sebe. imate dužnost da je podeliti s ostatkom sveta… to se naziva krađa ili piratstvo, kao da je deljenje bogatstva znanja moralni ekvivalent pljačkanju brodova i ubijanju posade. ali deljenje znanja nije nemoralno – to je moralni imperativ. samo oni koji su zaslepljeni pohlepom odbiće prijatelju da naprave kopiju… vreme je da se to osvesti i da u tradiciji građanske neposlušnosti iskažete svoje protivljenje privatnoj krađi javne kulture..

slušam novi album grupe laibach. nikada nisu razočarali. uvek su me očarali. i ovaj put. snažni, britki, neumoljivi, provokativni, politični, nikad dekorativni, još jedni mizantropski zaljubljenici u ljudski rod… album je “spectre” . guardian piše:“laibach – kumovi pokreta occupy i anonymous – relevantniji nego ikad”, a sami su na svom sajtu napisali da je “spectre” politički manifest u poetskoj formi- politički manifest spectre partije. možete se on-line učlaniti u partiju i pridružiti laibachu u njihovoj misiji da svet postane bolje mesto. stoji i upozorenje da ako se jednom učlanite vi ne možete da napustite partiju, ali ona vas može. album otvara stvar “the whistleblowers” koju posvećuju, naravno, novim, digitalnim “prometejima slobode” edwardu snowdenu, julianu assangeu, chelsea manning…

Guerilla Open Access Manifesto 

Information is power. But like all power, there are those who want to keep it for 
themselves. The world's entire scientific and cultural heritage, published over centuries 
in books and journals, is increasingly being digitized and locked up by a handful of 
private corporations. Want to read the papers featuring the most famous results of the 
sciences? You'll need to send enormous amounts to publishers like Reed Elsevier. 

There are those struggling to change this. The Open Access Movement has fought 
valiantly to ensure that scientists do not sign their copyrights away but instead ensure 
their work is published on the Internet, under terms that allow anyone to access it. But 
even under the best scenarios, their work will only apply to things published in the future. 
Everything up until now will have been lost. 

That is too high a price to pay. Forcing academics to pay money to read the work of their 
colleagues? Scanning entire libraries but only allowing the folks at Google to read them? 
Providing scientific articles to those at elite universities in the First World, but not to 
children in the Global South? It's outrageous and unacceptable. 

"I agree," many say, "but what can we do? The companies hold the copyrights, they 
make enormous amounts of money by charging for access, and it's perfectly legal — 
there's nothing we can do to stop them." But there is something we can, something that's 
already being done: we can fight back. 

Those with access to these resources — students, librarians, scientists — you have been 
given a privilege. You get to feed at this banquet of knowledge while the rest of the world 
is locked out. But you need not — indeed, morally, you cannot — keep this privilege for 
yourselves. You have a duty to share it with the world. And you have: trading passwords 
with colleagues, filling download requests for friends. 



Meanwhile, those who have been locked out are not standing idly by. You have been 
sneaking through holes and climbing over fences, liberating the information locked up by 
the publishers and sharing them with your friends. 

But all of this action goes on in the dark, hidden underground. It's called stealing or 
piracy, as if sharing a wealth of knowledge were the moral equivalent of plundering a 
ship and murdering its crew. But sharing isn't immoral — it's a moral imperative. Only 
those blinded by greed would refuse to let a friend make a copy. 

Large corporations, of course, are blinded by greed. The laws under which they operate 
require it — their shareholders would revolt at anything less. And the politicians they 
have bought off back them, passing laws giving them the exclusive power to decide who 
can make copies. 

There is no justice in following unjust laws. It's time to come into the light and, in the 
grand tradition of civil disobedience, declare our opposition to this private theft of public 
culture. 

We need to take information, wherever it is stored, make our copies and share them with 
the world. We need to take stuff that's out of copyright and add it to the archive. We need 
to buy secret databases and put them on the Web. We need to download scientific 
journals and upload them to file sharing networks. We need to fight for Guerilla Open 
Access. 

With enough of us, around the world, we'll not just send a strong message opposing the 
privatization of knowledge — we'll make it a thing of the past. Will you join us? 

Aaron Swartz 

July 2008, Eremo, Italy

filament mind or the light of knowledge

brian w. brush and yong ju lee

brian w. brush i yong ju lee (poreklom iz južne koreje) arhitektonsko/umetnički je dvojac iz nyc koji čine  e/b office. u januaru 2013. u teton county library,  jackson, u američkoj državi wyoming dizajnirali su i postavili ovu čudesnu instalaciju, prostornu skulpturu… zamišljam manekenke u led haljinama husseina chalayana kako prolaze hodnicima ove biblioteke… lepša strana 21. veka…

ova digitalna instalacija bivših studenata sa kolumbije (brush na ovom univerzitetu i predaje) sastoji se od više od 8 km optičkih kablova, sastoji se iz skoro 1000 delova i 44 led lampica. zove se filament mind (užareni um) i ona zapravo vizualizuje svako pretraživanje elektronskog kataloga svih biblioteka u wyomingu. u određenoj boji za svaki predmet pretraživanja korisnika zasvetli, bljesne kabl. tako i posetioci i bibliotekari prate na zidovima šta se pretražuje, koje teme… vizuelna arhiva naših misli… zadivljujuće!! filament mind je um svih biblioteka ove američke države, ali i kolektivni um zajednice kroz ovu dimaničnu i interaktivnu jedinstvenu prostornu skulpturu koja ostavlja bez daha. ona predstavlja kroz snajne snopove optičkih kablova fascinantno vizualizovan način na koji naši zahteve za pretraživanje, način na koji naše misli kreću u potragu za znanjem ili tek zabavom iz radoznalosti ili dokolice utiču na druge, drugi na nas i kako mesto utiče na naše misli… šta radimo jedni drugima, kakve su konsekvence naših misli, želja… naslovi oko 1000 kategorija pretraživanja prikazani su na severnim i južnim zidovima hodnika bibliokete, baš kao što su nekada biblioteke imale u kamenu na zidovima uklesane misli i imena velikana…

63746_362137277218992_1812110739_n

teton county library spolja